Dobro mjesto za početak je promjenjivi uzorak proizvodnje hrane i potrošnje u industrijskoj Europi. Tradicionalno su zemlje voljele biti samodovoljne u hrani. Ali u Britaniji devetnaestog veka, samodostatnost u hrani značila je niže životni standard i društveni sukob. Zašto je to bilo tako?
Rast stanovništva od kraja osamnaestog stoljeća povećao je potražnju za žitaricama za hranu u Britaniji. Kako se urbani centri proširili i industrija rasla, potražnja za poljoprivrednim proizvodima porasla je, gurajući cijene žitarica za hranu. Pod pritiskom pojedinih grupa, vlada je također ograničila uvoz kukuruza. Zakoni koji omogućuju vladi da to učine bili su obično poznati kao ‘zakoni kukuruza’. Nezadovoljan visokim cijenama hrane, industrijalisti i urbani stanovnici prisilili su ukidanje zakona o kukuruznim kukuruzom.
Nakon otkupnih zakona kukuruza, hrana bi mogla biti uvozna u Britaniju jeftinije nego što se može proizvesti u zemlji. Britanska poljoprivreda nije se mogla natjecati sa uvozom. Sada su ostale ogromne površine zemlje, a hiljade muškaraca i žena izbačeno je iz posla. Oni su se odmakli do gradova ili migrirali u inostranstvu.
Kako su pale cijene hrane, potrošnja u Britaniji porasla. Od sredine devetnaestog stoljeća, brži industrijski rast u Britaniji također je doveo do većih prihoda, a samim tim i više uvoza hrane. Širom svijeta -in Istočna Evropa, Rusija, Amerika i Australija – Zemljišta su bila očišćena i proizvodnja hrane proširila se da bi se zadovoljila britanska potražnja.
Nije bilo dovoljno samo za čišćenje zemljišta za poljoprivredu. Željeznice su bile potrebne za povezivanje poljoprivrednih regija na luke. Nove luke morale su biti izgrađene, a stare se proširile za isporuku novih tereta. Ljudi su se morali nastaniti na zemlji da ih dovedu pod uzgoj. To je značilo izgradnju domova i naselja. Sve ove aktivnosti zauzvrat zahtijevaju kapital i rad. Kapital je prošao iz finansijskih centara kao što su London. Potražnja za radnom snagom na mjestima gdje je radna snaga – kao u Americi i Australiji – dovela do više migracije.
Skoro 50 miliona ljudi emigriralo je iz Evrope u Ameriku i Australiju u devetnaestom veku. U cijelom svijetu procjenjuje se oko 150 miliona da su napustili svoje domove, prekrižile oceane i ogromne udaljenosti preko zemlje u potrazi za boljom budućnosti.
Tako je do 1890. godine, globalna poljoprivredna ekonomija u pratnji u pratnji složenih promjena u obrascima rada, kapitalni tokovi, ekologije i tehnologiju hrane više nisu došli iz obližnjeg sela ili grada, već od hiljade milja daleko. Seljak nije uzgajao vlastitu zemlju, već od poljoprivrednog radnika, možda je nedavno stigao, ko je sada radio na velikoj farmi da je samo generacija najvjerovatnije bila šuma. Prevezen je željeznicom, izgrađen za tu svrhu, a brodovima koji su sve više rađali u ovim decenijama sa niskim plaćenim radnicima iz južne Evrope, Azije, Afrike i Kariba.
Neke od ove dramatične promjene, iako se na manjem obimu dogodile bliže kući u zapadu Punjab. Ovdje je britanska indijska vlada izgradila mrežu navodnjavajućeg kanala za transformaciju polupustičkog otpada u plodna poljoprivredna zemljišta koja bi mogla rasti pšenicu i pamuk za izvoz. Kolonije kanala, kao što su područja navodnjana novim kanalima, pozvani su se suljepi iz drugih dijelova Punjaba.
Naravno, hrana je samo primjer. Sličnu priču može se reći za pamuk, koji je kultivacija proširila širom svijeta za nahranjivanje britanskih tekstilnih mlinova. Ili gume. Zaista, tako je ubrzano razvilo regionalna specijalizacija u proizvodnji robe, da se između 1820. i 1914. godine procjenjuje da se umnožavalo 25 do 40 puta. Skoro 60 posto ove trgovine čine “primarnim proizvodima” – odnosno poljoprivrednih proizvoda poput pšenice i pamuka i minerala poput uglja.
Language: Bosnian